EU Fondovi

Autor: Tomislav Bačurin

Europska komisija odobrila je 12. prosinca 2014. Operativne programe „Konkurentnost i kohezija 2014.-2020.“ te „Učinkoviti ljudski potencijali“.

Kroz program „Konkurentnost i kohezija 2014.-2020.“ Republika Hrvatska imat će na raspolaganju 6,881 milijardi eura EU sredstava namijenjenih ulaganju u rast i razvoj. Veći dio tih sredstava financirat će se iz Europskog fonda za regionalni razvoj, a razmjerno manji iz Kohezijskog fonda.

Također, predstavljen je i Poduzetnički impuls za 2015. godinu, program poticanja poduzetništva i obrta koje nadležno ministarstvo provodi od 2012. godine. Za 2015. godinu vrijednost navedenog programa najviša je od početka provođenja istog – 4,37 milijardi kuna.

No, što to konkretno znači za poduzetnike u našoj državi? Možemo li iz svih tih programa jasno identificirati prilike za razvoj vlastite konkurentnosti?

Često se susrećemo sa stavom poduzetnika da su u našoj birokratski (ne)organiziranoj državnoj administraciji ovakve brojke namijenjene prvenstveno za promociju trenutno vladajuće garniture, a da je realnost dobivanja poticaja potpuno drugačija. Neki poduzetnici se opravdano razočaraju neuspjehom ukoliko njihova prijava za poticaje nije prihvaćena, pa taj kanal za razvoj poslovanja prebrzo stave ad acta.

Moramo uzeti u obzir da su Operativni programi za RH namijenjeni za razdoblje do 2020. godine. Razdoblje od 5 godina u malom i srednjem poduzetništvu je iznimno dugo i teško predvidljivo. No, ako se fokusiramo na vlastito poslovanje odnosno na ideje i projekte koje bi htjeli provesti za razvoj konkurentnosti unutar kompanije i postavimo temelje samog projekta, pa čak i ako krenemo u provedbu dinamikom koji nam poslovno odgovara ostvarujemo bitnu prednost pri sufinanciranju samog projekta od strane nadležnih institucija. Da pojasnimo; pogrešan je stav da valja pričekati do najava što bi se moglo sufinancirati pa ćemo tek onda naš projekt osmisliti i/ili prilagoditi konkretnom natječaju. U tom scenariju postoji nekoliko problema, a najveći je to što rok za prijavu projekata za sufinanciranje je često relativno kratak. Teško je jasno definirati projekt u dokumentaciji odnosno njegove očekivane rezultate ako nemamo dovoljno vremena kako za analizu samog projekta tako i za ostvarivanje najboljih poslovnih rezultata temeljem istog.

Razvoj poduzetništva iz EU fondova ne smije se temeljiti samo na „suhoparnim“ brojkama odnosno na brzom dobivanju sredstava potpora za neki projekt. Tako nećemo izmijeniti ono što nam kronično nedostaje u poslovnom okruženju, a to su inovativne ideje i projekti koji imaju tendenciju stvaranja dodatne vrijednosti i izvan domaćeg tržišta te posljedično i kreiranje poduzetničkog načina razmišljanja unutar zajednice.

To ćemo ostvariti jedino ako mogućnost sufinanciranja naših ideja i projekata iz EU fondova prepoznamo kao potencijalan kanal za lakše ostvarivanje vlastitih poslovnih ciljeva. Neophodno je kontinuirano raditi na razvoju poslovanja, analizirati tendencije tržišta i pokušati identificirati prilike za razvoj. Sredstva iz EU fondova najbolje ćemo iskoristiti ako stvorimo kvalitetne projekte i novu kreativnost u osmišljavanju poslovnih modela. Čak i ako nam projekt nakon prijave ne bude prepoznat od strane evaluatora i ne ostvari dovoljan broj bodova, ne treba stati s razvojem i provedbom istog ukoliko nam okolnosti (najčešće financijske) dopuštaju. Kao što smo spomenuli 5 godina je dugo razdoblje i pružit će nam mogućnosti dorade kvalitetnog, a inicijalno neprepoznatog projekta.

Rezime je sljedeći; poticanje poduzetništva ne znači samo financijsku injekciju poduzetnicima koja će im pomoći u realizaciji neke ideje, poticanje poduzetništva mora rezultirati novim načinom kreativnog razmišljanja na tržištu i stvoriti okruženje koje će napokon moći konkurirati tehnološki naprednijim ekonomijama. Za kraj poslužit ćemo se podatkom sa jedne od društvenih mreža :

U 2015. godini najveća svjetska taksi kompanija Uber ne posjeduje niti jedno vozilo, Facebook svjetski najpopularniji medij uopće ne kreira sadržaj, Alibaba najvrjednija svjetska e-trgovina nema vlastitih zaliha, a Airbnb najveći svjetski ponuđač smještaja ne posjeduje nekretnine.

Razmislimo za što bi takve kompanije u svojim počecima tražile poticaje u našem okruženju i bi li njihovi projekti bili prepoznati u nadležnim institucijama?

(Izvori: startupvideo.net; minpo.hr)